Gajeva je kao ulica Predgrađa najstarija. Povezivala je bivšu tvrđavu s obalom Kupe, riječnom lukom na Gazi i mostom na cesti za Zagreb. Na planu iz 1783. vidi se desetak zgrada sa gospodarskim objektima. Po smjeru kuda vodi dobila je ime „Ulica k mostu“, a zatim se udomaćio naziv „Zagrebačka ulica“. Današnji izgled dobila je nakon 1948., po završetku rekonstrukcije prometnica Gundulićeva i Preradovićeva koje preko Gajeve povezuju Zrinski trg sa Banijom. Prva kuća s desne strane od godine 1957. nosi broj 6, a narušila je 1927. sklad starog bloka kuća izgrađenog u stilu pučkog baroka. Do navedene godine na tom mjestu bila je jednokatna drvena kuća Čebular Barbare, koja je u tolikoj mjeri bila ruševna da je“daljnje stanovanje u istoj nedozvoljeno“. Gospođa Čebular je 1922. godine dotadašnje drveno krovno pokrivalo izmijenila sa lakim crijepom (gradjevna dozvola – broj spisa 9844 - podijeljena je uz uvjet „ukoliko se pokaže potrebnim da se krovna konstrukcija pojača a trule i slabe roženice izmijene, ali se ne smiju „izvesti preinake i popravke koji uplivaju na gradjevno stanje i vanjsko lice zgrade“). Godine 1923. „ dozvoljuje se g. Franji Dvoržaku da može u kući Amalije Tuškan (nova kućevlasnica broja 6, op. B. F.) izmijeniti dosadašnja trošna ulazna vrata sa vratima koja će se zatvoriti sa roloom.“ Franjo i Ana Dvoržak kupuju 1926. godine ruševnu kuću na k. č. 686 i 17. svibnja (broj spisa 5275 / 26.)dobivaju dozvolu za gradnju jednokatne zidane kuće sa potkrovnicama (susjedi su gg Dragutin Kovačić, Mićo Ogrizović, M. Crnić. Uporabna dozvola za novo sagrađenu zidanu DVOKATNU kuću na potkućnici broj 19 u Zagrebačkoj ulici (danas Gajeva 6) podijeljena je 30. IX. 1927.godine. Dvokatnicu izgrađenu na 5,3 m širine Karlovčani su nazvali „neboderom“ (R. Radovinović, „Stari Karlovac..“) Slijedi Gajeva 8 ( do 1957. broj 17) 1902. g. u vlasništvu Crnić Franjice, a 1928. g. Slović Lovre koji 16. srpnja prema nacrtu Lavoslava Bareisa i F. Votave dobiva dozvolu za izvedbu izloga i ulaznih vrata u prizemlju, pod uvjetom da ne dira u konstrukciju zgrade (susjedi Bogdan Trkulja i Franjo Dvoržak). Kuća je 2006. godine obnavljana, a na sljeme krova stavljen je kip sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca. (Kip je Nedeljku i Veri Fak poklonio Dragutin Župančić radili su sve troje u KGK. , profesor A. Borovček). Godine 1922. Bogdan Trkulja na kući broj 15 u Zagrebačkoj ulici (danas Gajeva 10), na kat. čest. 684 mijenja krov od dasaka sa azbestnim škriljevcem eternit. Potom 24. rujna 1922. (broj spisa 8732) Bogdanu Trkulja „podjeljuje se gradjevinska dozvola za novogradnju krušne peći u dvorištu kuće broj 15 u Zagrebačkoj ulici, na kat. čest. 519, u veličini 15,10 x 5,85 m prema nacrtu Josipa Del Toso. Uporabna dozvola za novo sagrađenu dvorišnu zgradu za pekaru dobivena je 9. listopada 1925. Bogdan Trkulja iste godine radi još neke pregradnje u stambenoj kući, a 13. lipnja 1940. dobiva uporabnu dozvolu za izvedenu kućnu kanalizaciju s priključkom na javni gradski kanal. U svojoj knjizi „Karlovačka anti fotomonografija“ (izdana 2012.) profesor Andrija Borovček piše da je Bogdan Trkulja dao na sljeme krova kuće 1915. g. postaviti kruh u košarici, kao znak pekarskog obrta. (bio je djed sadašnjeg vlasnika kuće Mihajla Trkulje). Pekara je radila do 1946. a strojevi potom odvezeni u Slunj. Žitoproizvod je u ovoj kući imao prodavaonicu kruha do 1980. Prema zapisniku sastavljenom kod Gradskog poglavarstva 22. svibnja 1907. dolazi nepozvan Mijo Jandriš „prilikom svog službenog obilaska opazio je i žali se“ da g. Polanzer iz broja 9 u Zagrebačkoj ulici (danas Gajeva 12) kopa zemlju i vozi na križanje Flirijanske i Zagrebačke ulice bez dozvole gradskog poglavarstva, a g. Polanzer kaže da to radi poduzetništvo Reiss i Collusi i da to njega nije briga, jer je to stvar poduzetništva. Gospodin Eduard Polanzer je navedene 1907. nakanio u svojoj kući (danas Gajeva 12), na k. č. 683 „provesti obnovne radnje koje su uslijed trošnosti zgrade potrebite, a planira izvesti i neke preinake, pa moli dozvolu za izvedenje tih radnja: izvedenje betonskog poda u prostoriji broj 1(nacrt), odstraniti daščani zid i uspostaviti onaj iz opeke, sniziti pod prostorije na 15 cm nad visinu pločnika). Eduard Polanzer držao je u kući svoju trgovinu kože. Godine 1935. gospođe Zlata i Neda Polanzer iz Gajeve ulice broj 12 dobivaju građevnu dozvolu „za adaptaciju ulaznih vrata i novog izloga , sve u stilu zgrade.“ Rok za izvedbu kućne kanalizacije s priključkom na javni gradski kanal odgođen je 5. 9. 1941. radi privremenog pomanjkanja građevnog materijala. Slijedi Gajeva 14 (prije Zagrebačka 11), na k. č. 682. zvana „Majerova birtija“. O njoj i vlasniku piše Stjepan Mihalić u „Ćaskanjima..“: „…..onda joj je pogled privuklo pečeno janje koje su upravo unijeli u hodnik gdje se već puši od krvavica i pržolica, a donio je glavom rumeni i četvrtasti mesar i birtaš Majer. Majera će jednog jutra – kad se od debljine neće moći ni maknuti iz naročito sadjeljane stolice gdje jede i spava, radi sve, ogroman, za tri i onako poobilna nekadašnja Majera – naći ugušena uzicom kojom ga je netko u noći sapleo oko vrata kao lasom, jer blizu mu nije smio . Majer bi ga raščepušao kao pjevčića. Sad dok ga gledam kako spušta donji dio ražnja, tamo gdje ga drže dok se vrti, premda u godinama, još uvijek i žustar i temperamentan, vazda gotov i na svađu i za paprenu šalu, očito je zadovoljan slušajući kako mu adlatus Pipinoni, koji je ovivši ruku krpama držao za vršak ražnja, uzvikuje „vruućii“ „vruućii“, tako da se čuje i pri rešetarima na trouglu između Zadružne kuće, drvoreda, i ulice ispred nekad Velike a danas Gradske kavane. Mihalić piše da je Pipinoni „bio jedan od karlovačkih atrakcija….imao je autentični habsburški nos, autentične habsburške plave oči, habsburške plave vlasi, kao da ga rodila u kakvom bečkom Belvederu neka od plavokosih habsburških snaha a ne naša obična hrvatska plebejka….tvorac Pipinonija bio je Habsburg, u Beču su ga priznavali….svake je godine primao ovelik paket koji bi mu pošiljalo kakvo činovničko prezime…kad bi rasprodao paket i potrošio novac Pipinoni se vraćao krznarskim kolima i Majerovom ražnju. Prema popisu kuća koji iznosi R. Radovinović u knjizi „Stari Karlovac..“ 1902. g. vlasnik kuće je Majer Dragutin i mldb. Marija, Katarina, Stjepan, Jelka i Zvonimir. U Državnom arhivu grada Karlovca na nacrtu novogradnje koji je osnovao aprila 1930. ing. Branko Petrović za gosp. Josipa Haut vlasnik kuće je Zvonimir Mayer. U svibnju 1930. g. gospodin Josip Haut podnosi molbu Gradskom pogavarstvu za rušenje postojeće trošne barokne kuće broj 11 u Zagrebačkoj ulici, a 4. lipnja 1930. (broj spisa 8602 / 30) dobiva gradjevnu dozvolu za novogradnju jednokatne zidane kuće. Uporabnu dozvolu za novo sagrađenu kuću dobio je 8. listopada 1930. Novi vlasnik Gajeve 14, Antun Gantar, 1942. dobiva uporabnu dozvolu za izvedenu kućnu kanalizaciju a 1943. za novo izgrađenu dvorišnu gospodarsku zgradu. U susjednoj kući broj 16 u Gajevoj ulici, na kat. čest. 681, gospođa Horvatović Štefica dobiva 2. ožujka 1937. uporabnu dozvolu za izvedenu pregradnju prizemlja, a 1943. za izvedenu kućnu kanalizaciju s priključkom na javni gradski kanal. (Biserka Fabac)