GERILCI U POLITIČKIM FORUMIMA
Kako su novinari Karlovačkog tjednika u vrijeme socijalističkog poretka, zahvaljujući uspješnom balansiranja izmedju osobnog straha i profesionalne hrabrosti, uspjeli svojoj novini priskrbiti naslov najboljeg lokalnog lista u Hrvatskoj, čitajte u tekstu iz knjige Milana Jakšića ODRASTANJE U KARLOVCU.
Napisao Milan Jakšić
Tjednik nije bio svjetionik nekog novog vremena već je po kvaliteti nadilazio prosječnu medijsku vrijednost lokalnih novina. Tjednikovci su kritički pisali kombinirajući svoje argumente s podrškom onih političara s kojima su mogli imati nešto opuštenije odnose koristeći utjecaj „svojih“ u srazu s onima čiji je psihološki odmak od ostalog svijeta bio njihov metodološki princip. Česte privatne kontakte neko su vrijeme imali s dvojicom, po naravi sebi sličnih, sugrađana političke struke, Gojkom Jerinićem i Boškom Nikolićem, obično u nekoj gostionici ćaskajući uz pivo, ili gemišt.
Njih dvojica, zapravo, pod utjecajem novinara Karlovačkog tjednika, s vremenom postali su nešto opipljiviji predstavnici naroda u vlasti nego što je to u praksi tako izgledalo, više kao nekakvi lobisti-gerilci pošto se taj narodno-novinarski utjecaj nije mogao u svakoj prilici širiti dalje ni preko njih niti glavnim političkim kanalima, tojest, bez uobičajene partijske procedure. Jerinić i Nikolić, kao osobe više spontanih nego isplaniranih reakcija, svoju su blagu nelagodu što moraju raditi posao za koji nisu bili sigurni koliko je opravdan, liječili tako što su pristali na druženje s ljudima koji su, baveći se novinarstvom, imali takvu vrstu sigurnosti. Mogućnosti manevriranja u politici tada su ipak bile manje nego u novinarstvu, ako su novinari bili dovoljno spretni izvući maksi mum iz prilično stisnutih okvira svoje profesije.
Ta njihova vještina u prilično skučenim uvjetima slobode mišljenja već je sama po sebi dvojici, od strane tadašnje karlovačke novinarske struke osmišljenih lobista gerilaca, omogućila da se barem onako čisto psihološki vrate svojim izvorima. Dakle, kada su živjeli na mnogo ležerniji način. Ova strateška zamisao trebala je olabaviti odnose između političke i novinarske struke, pronaći barem po još koju ranije spontanu, pa kasnije, silom prilika zbog važnosti politike kao posla, nerijetko posve zapuštenu narav, kako bi se ta dva svijeta povezala, u osobi samog političara, između politike i novinarstva, te tim putem između vlasti i naroda. Nije o tome među njima bilo mnogo rasprave. To je jednostavno bio njihov nepogrešivi instinkt.
Paradoksalno izgleda da je razdoblje karlovačkog novinarstva iz sredine 1960-ih godina, tri puta za redom Tjednik je proglašeni najboljom lokalnom nonvinom u Hrvatskoj, zapisano zlatnim slovima u povijest tog grada s obzirom na to da su njegovi novinari u to vrijeme svjedočili nedemokratskom društvenom poretku. Znali su u njemu pronaći pukotine, svojim reporterskim dosjetkama i taktičkim potezima. Često izvan redakcijskih prostorija. Lakim perom različitog stila napisanim pričama životne margine, posebno izdvojene u novinama i utoliko što je politika najmanje zanimljiva upravo u okolnostima bez stranačke konkurencije.
U tome se sastojala originalnost Tjednikovog uspješnog balansiranja između poželjnog i mogućeg. Ako na politici ne možeš graditi tiražu, okreni se gradskim dnevnim događajima – socijali, učenicima, njihovim roditeljima, studentima, glumcima ‘Zorin doma’, sviračima na plesnjacima i statistici o tome tko je dobio najviše ‘korpi’ od dama, a kome su dame najradije išle kad su birale za ples, večernjim šetačkim kolonama korzom, muškoj i ženskoj, s pogledima preko ceste, podignutim na nožne prste, kavansko-dokoličarskim ekskluzivnim informacijama, fakinsko-kozerskim dosjetkama, sportskim ljubimcima….
‘Sve je politika’, znali su tada i političari govoriti, a Tjednikovci su birali način njezine interpretacije. Kako se takva novinska igra stalno ponavljala, nije onda mogla ni vlast, kakva god u takvim okolnostima bila, čitateljima soliti pamet kakav bi im trebao biti čitateljski ukus, ili u koje tekstove na tržnici valja samo zamotati grincajg, raspolagala ona pritom propisanim direktivama ili, ako one ne upale, odgovarajućom represijom.
Ono što su politički forumi i partijski komitet očekivali, taj list je i imao, a gradsku rubriku čuvao je isključivo za građane. Njima je dao da govore o sebi i svojima najbližima. Pa bi se iz toga onda moglo vidjeti što misle i o bilo kome (i bilo čemu) drugom, bez obzira na to kakav im je status i službeni zaštitni znak. Čak ako su to bile samo aluzije, nerijetko sročene u formi spontane satire, bio je to pionirski posao slobodnog novinarskog izraza. Novinarima Vladi Bojkiću, Nikoli Periću, Ratomiru Petkoviću, Stevi Maodušu, Zdravku Švegaru, Milanu Rakasu kao glavnom uredniku ... ugled su gradili njihovi čitatelji svojim zadovoljstvom time što su pročitali u tom listu, među njima i brojni pripadnici radničke klase, službenim formulacijama statusno obožavane poput državne zastave. I zato toj karlovačkoj novinarskoj generaciji nitko nije mogao ništa.“
Kad je riječ o pojedinačnim radnim pregnućima nešto više bih ovaj put napisao o Zdravku Švegaru, piscu nekoliko izuzetno vrijednih knjiga o karlovačkom sportu, obzirom na njegova prilično originalna rješenja kad je trebao istrenirati skladnost novinarske ideje s mogućnostima njezine bezbolne provedbe. Jednom pri našem zajedničkom povratku iz Zagreba, tada više nije radio u Tjedniku već je bio dopisnik Večernjeg lista iz Zagreba, a ja sam kao novinar radio u zagrebačkom Vjesniku, čim je upalio automobil, primijetio sam da mu gori žaruljica za gorivo.
„Gledaj, benzin ti je pri kraju“, upozorio sam ga.
„Ništa ne brini. Sve sam izračunao. Počela mi je žmigati kad sam iz redakcije skoknuo u grad. Tada je u autu bilo još šest litara benzina. Taman za 100 kilometara vožnje. Znam koliko sam mogao potrošiti prije nego što sam se vratio u Večernjak i koliko otprilike još ima goriva da bismo bez dolijevanja stigli do Karlovca. Sve je pod kontrolom“, uvjeravao me Švegar.
„Ti kažeš da znaš koliko ‘otprilike’ ima goriva, ali pošto u to nisi sto posto siguran, kakvog smisla ima riskirati“, čudio sam se njegovom izračunu čiji je temelj bila procjena, a ne točan podatak, koliko je benzina preostalo za put do Karlovca.
Vidjevši blizu izlaza iz Zagreba benzinsku pumpu rekoh mu da stane, na što je pristao dok se nije približio pumpi, ali prije nego što je skrenuo po gorivo dodao je gas, vidjevši povelik red automobila. Kako sam znao da do Karlovca, idemo li autoputom, više nemamo gdje natočiti benzin, ponovno mu rekoh kako je takav rizik, stvarno, ne samo čista besmislica, nego i nešto sasvim nepotrebno.
„Idemo onda starom cestom. Valjda ćemo stići makar do Jastebarskog, tamo ćemo uzeti gorivo“, predložih mu.
„Zašto ti meni ne vjeruješ“, upitao me Zdravko pomalo uvrijeđen.
„Zašto bih ti vjerovao“, odgovorio sam mu protupitanjem, već poprilično bijesan.
Svađajući se propustili smo šansu skrenuti prema staroj cesti. Preostalo nam je jedino naprijed pa što bude. Malo sam se opustio, nagnuo glavu u stranu kako bih zadrijemao… Nije išlo. Bio sam gladan i nervozan pošto nisam ručao u Vjesniku zbog dogovorenog ranijeg povratka u Karlovac gdje me čekao ručak. Bili smo već nadomak Draganiću, a da u međuvre menu dvije riječi nismo izmijenili, mada me je Zdravko znao povremeno znatiželjno pogledati nadajući se da ću se malo opustiti. Oglasio se tek kad smo u daljini ugledali karlovačke tvorničke dimnjake, i to pomalo trijumfalno.
„Eto, vidiš, stigosmo. Čemu bojazan da nećemo stići? 'Ajde, molim te… Znaš li, uostalom, što je to adrenalin? Ono kad strepiš da se nešto gadno ne dogodi i onda sve ispadne kako treba, a tebi nakon napetosti dođe veliko olakšanje. Pa onda opet poželiš takvo nešto“, gestom samopouzdanja i mirnoće Zdravko je provocirao moju sasvim drugačiju reakciju nego što je bio dotadašnji protestni ton.
Odgovorio sam njegovom pokušaju izmirenja tako što sam glasno zijevnuo i ponovo se malo bočno nagnuo kako bih makar pet minuta prebacio san. Kadli odjednom – tišina. Nestalo je goriva i automobil je stao čim smo prešli mostić preko kanala Kupa-Kupa, oko šest kilometara prije Karlovca. Zdravko čak nije uspio skrenuti prema zaustavnom traku. Automobil smo morali tamo izgurati.
„Izgleda da sam se zajebao. Ali, siguran sam, samo za koju decimalu. Evo uzet ću olovku i papir…“ „Ma jebite se i ti i tvoja matematika“, prekinuo sam mu misao, a potom dodao: „Zbogom“, i s dignutim palcem stao uz rub ceste.
„Molim te, nemoj mi to raditi. Idem po gorivo, a ti pričuvaj auto da mi netko ne ukrade radio. Nedavno mi se to već dogodilo. Morao sam u Trst zbog toga“, zamolio me Zdravko da mu pomognem kako bi izbjegao štetu koje se tog trenutka jedino bojao.
Htio je da razmislim o tome što bi se lošeg tek moglo dogoditi, i to njemu, a zaboravim što se meni loše već dogodilo. Ako to već nisam doživio kao pozitivno uzbuđenje, neka barem bude „bilo pa prošlo“, jer već sljedeći potez dao mi je naslutiti i trajniji karakter njegove sklonosti takvim uzbuđenjima. Odveo me do prtljažnika automobila, otvorio ga i upitao me: „Je li tu sve što nam je potrebno u slučaju izvanredne situacije? Što kažeš?“ Sledio sam se. U prtljažniku su bili složeni i uredno poredani: crvena limena kantica za gorivo, lijevak, gumena cijev, boca vode i nekoliko čistih krpa.
„Zašto mi to nisi pokazao u Zagrebu pa da odmah odem na autobus ili vlak“, upitao sam ga i ponovo digao palac, a on me još jednom zamolio da ostanem kod automobila. Uz radio naveo je i mogućnost da mu lopovi, provaljujući u auto, unište bravu, ukradu ratkape s kotača, i štošta drugo.
„Stižem za pola sata“, dodao je.
Pristao sam, opet uz osjećaj da griješim. Tako je i bilo. Čekao sam ga dva sata. Bio sam već toliko gladan da sam iz boce popio svu njegovu vodu. Sjetio sam se dijetalne mjere koja kaže da veća količina vode u želucu može izazivati osjećaj punoće i tako smanjiti glad.
Došavši autostopom do kućica pred ulazom u Karlovac, Zdravko je zbog benzinske pumpe opet morao stopirati prema Ilovcu. Tamo mu se ispriječila cisterna koja je točila gorivo, tako da je po benzin morao otići negdje drugdje. Kako vjerojatno zbog cisterne tamo nije bilo nikoga koga bi zamolio za prijevoz, opet mu je jedino preostao autostop. Stao je uz rub obližnje ceste gdje se već nalazila jedna stoperka, udaljena tridesetak metara.
Pošto mu se požalila kako bezuspješno čeka već 15 minuta, Zdravko se sklonio pod obližnje drvo u hlad s namjerom da se vrati natrag kad stoperka u redu ispred njega ode. Prošlo je još deset minuta i ništa. Poprilično ga je uhvatila nervoza pa je na prvi automobil koji je naišao reagirao kao da mu se, za dovršenje „operacije gorivo“, ukazala možda posljednja prilika za vožnju do grada i viknuo stoperici, dok je ulazila u automobil, da ga pričeka kako bi joj se pridružio. Vozač ga nije odmah primijetio zapiljivši se u ženina koljena naglo otkrivena u trenutku kad je ulazila u tijesni prostor ispred sjedala. Širom otvorenih očiju i usta najprije je zanijemio… I onda vidjevši Zdravka pred zadnjim vratima jedva čujno samome sebi prišapnuo:
„Otkud sad ovaj, jeeboote?“
„Ajde, budite tako dobri pa i njega primite. Jako je vruće vani. Mooože?“, ljupkim riječima i jednako takvim smiješkom stoperica se obratila vozaču.
„Dooobro. 'Ajde. Neka vam bude. Nema problema“, složio se vozač.
Kad je ponovo progovorio postavljajući stoperima prilično neugodna pitanja, nastala je prava drama. Iznosim dijalog po Zdravkovoj verziji. „Recite mi, damo… Kakav vam je to štos. To je, izgleda, kao nešto novo. Prije nego što ste digli palac sakrili ste muža iza grma, i onda kad sam stao, pozvali ste ga da i on uđe u automobil…“, ironičnim tonom obratio se vozač stoperici.
„Oprostite, to mi nije muž…“, odgovorila mu je ona.
„Zašto jednostavno niste stopirali zajedno i ja bih vas oboje primio“, nastavio je vozač razgovor pomirljivijim tonom.
„Ali, to nije moj muž“, ponovila je žena.
„Stvarno nisam“, dodao je Švegar.
„Ti šuti, ništa te nisam pitao“, rekao je vozač, trudeći se i dalje da sakrije nervozu koja ga je sve više napinjala, samo što razlika između njegove jasno izrečene namjere da Švegaru začepi usta i brižljivo stiliziranog načina s kojim je to izgovorio, svejedno u ovoj vožnji ništa dobroga nije obećavala.
„Čak i da nije vaš muž, mogli ste se s njim dogovoriti, možda s nekim drugim, ljubavnikom, recimo, i tako dalje, da čeka sakriven iza grma i onda, kad netko stane, jednostavno i on uskoči u auto“, vozač je i dalje provocirao stopericu.
„Zašto bih ja vodila računa o nekom drugom? I da znate, kad je riječ o ljubavniku kojeg mi na jedan tako primitivan način podvaljujete, ne ponovilo vam se. Nemojte se igrat' sa mnom“, zaprijetila je stoperica vozaču.
„A, je li, još ćemo i prijetiti, i to u mom automobilu“, bijesan se vlasnik automobila jedva suzdržavao da ne plane.
„Zašto bi to Vama trebalo biti tako važno je li ova drugarica skrivala još nekoga“, opet se Švegar umiješao u razgovor žene i vozača.
„Dosta!“, i ona se naljutila na Zdravka.
„Htio sam samo reći… Mogao se netko skloniti pod drvo kako bi se, recimo, pomokrio. Stislo ga. Je li tako, druže taksistu“, pokušao je Švegar smiriti situaciju.
„E, nije tako. Zar mislite da sam blesav? Drugarica je tebe sakrila sumnjajući da neću stati, bude li s njom neki muškarac. Što dalje znači da mi je unaprijed prišila namjeru da ću joj se pokušati ubaciti jer, ako je tu i muškarac, onda po njezinoj logici neću stati jer bi mi on u toj mojoj, eventualno, ne daj, Bože, se…ksualnoj namjeri zasmetao. Je l’ tako, damo“?, ubrzavajući povišeni glas vozač je objašnjavao svoju verziju navodno unaprijed dogovorenog žensko-muškog stoperskog manevra, začinivši to svoje otkriće prilično neugodnom ironijom.
Potom je naglo zašutio pa odmah prekinuo zajapurenu suputnicu kad je pokušala nešto reći, odjednom se okrenuo prema Zdravku i nabreklih se vratih žila, stisnuvši zube, izderao:
„Jebo te taksist! Znaaaš! Jel’ ti to mene zajebavaš? Koji sam ja kreten! Stvarno nisam normalan! Krv mi pijete, a badava vas vozim! Nego… Mogli bi vi malo i pješice? On ako lijepo, cipelcug. Aaa! Zašto ne? Malo se izluftati. Kako vam se to čini?“
Kad je žena jedva nekako došla u priliku da nešto kaže, riječi su joj bile jednako žestoke kao vozačeve upućene Zdravku:
„Stanite, stanite malo… Opaaa…Tu smo, dakle. Kažete ‘eventualnoj’ se…ksualnoj namjeri, znači da ona uopće nije bila isključena? Jeee li? Sramite se“, izderala se na vozača.
Vozač se zatim cinično osmjehnuo, pogled skrenuo u stranu pa ga onda naglo vratio prema suputnici, pogledavao bi naizmjence prema njoj i cesti, lagano i frajerski okretao ramenima. Bilo je to njegovo rajcanje pantomimom, ovoga puta iz inata.
„Kad govorite o mojim namjerama vjerojatno ne isključujete ni mogućnost silovanja? Dobro, možda se nisam najbolje izrazio. Ali, znate… Sad bih vas stvarno najradije izbacio van. E, boga mi, letit ćete naglavce. Kakvo je to ponašanje? Šta sam ja? Manijak koji grabi ispod ženske suknje gdje stigne“, ponovo je počeo vikati.
„Ma već ste me silovali, čovječe, i ne samo mene već i ovog čovjeka ovdje. Teretite nas zbog pretpostavke da smo se nas dvoje najprije dogovorili navući vašu pažnju prema meni kao stoperici i onda vas preveslati naknadnim uskakanjem stopera u automobil. Riječ je baš o onome što cijelo vrijeme nevješto želite sakriti. Bijesni ste što ovdje nismo samo nas dvoje. Ovaj vam je čovjek višak. Pokvario vam je posao. Je l’ tako? Znate li kako mi djelujete ovog trenutka? Znate li kako? Kao manijak! Postiđen zbog poraza, a ne kajanja“, odbrusila je stoperica vozaču.
„Šta si to rekla? E, da znaš, sad ćeš vidjeti. Jebem li ti …“, zaprijetio joj je vozač. Naglo je zakočio. Suputnica ga je kožnom torbicom udarila po glavi, a drugo se vozilo zaletjelo u zadnji kraj njegovog automobila. Zbog siline udarca, pošto tada nije bilo zaštitnih pojaseva, skvrčeni putnici nekontrolirano su poskakivali u automobilu kao kuglice¸za vrijeme Lotto miksanja. Švegar mi se požalio da mu je pozlilo, bio je blijed i neraspoložen za razgovor. Rekao mi je da se okupilo dosta naroda. Ubrzo je stigla i milicija.
„Ništa nemojte govoriti o svađi. Kriv je onaj koji nekoga udari otraga“, predložio je vozač stoperima prije nego što su milicajci počeli pisati zapisnik, zamolivši ih za svjedočenje.
„Molim te, nemoj govoriti nikome ništa o ovome“, jedino je što mi je Zdravko još rekao prije nego što smo stigli u Karlovac.
U ovom slučaju dosta je loše prošao jer je izazivao vraga, lakonski bi se moglo reći. Zdravkova i moja muka, isključivo u njegovoj režiji, mogla se dogoditi kao posljedica njegovog nagona za istraživačkim novinarstvom u ograničenim društvenim uvjetima. Cicijašenje s gorivom kao vježbanje hrabrosti. Njegova galantnost nije izostajala kad bi se našao u opuštenijem društevu s kolegicama i kolegama iz svoje struke. Mnogo se lakše noseći s temom kao takvom nego s rizicima povezanima s njezinim potencijalno opasnim refleksima, njegovi riskantni potezi, uglavnom manje materijalne štete i prolaznog karaktera, mogli su prethoditi, novinarski gledano, mnogo važnijim ciljevima.
Tako je bilo i s njegovim feljtonom, objavljenim u Karlovačkom tjedniku, o karlovačkim prostitutkama. Posvetiti im je tako velik novinski prostor, dok se istovremeno vode velike bitke za ostvarenje petogodišnjeg plana privrednog razvoja, bilo je toliko riskantno da se takvu nakanu politički moglo ocijeniti kao diverziju izrazito prizemnih strasti društvenog poretka kakav je bio kapitalistički.
Zdravko je htio napisati tekst o socijalnim, a ne sramotnim obilježjima prostitucije, o njezinim uzrocima, a ne posljedicama. Crno-bijelim gledanjima htio je suprotstaviti fenomenološki pristup. Namjeravao je nadići zadanu koncepciju, uobičajenu u novinskim crnim kronikama. Znao je, također, vidi li ga netko javno u takvom društvu, ne valja. Dogodi li mu se takav susret tajno, još gore. Bilo privatno, kad je riječ o njegovoj porodici, ugledu među građanima Karlovca, bilo mjerilima „moralnog lika Saveza komunista“, kako se u to vrijeme određivalo mjesto na ljestvici društvenog ugleda.
Strepio je svo vrijeme dok je istraživao seksualni život talijanskih lovaca u Karlovcu, potpomognut svojim novim medijskim partnericama, sve dok jednu medju njima nije iskoristio kao gerilca medju utjecajnijim ljudima u gradu. Rekla mu je gdje će se i u koje vrijeme naći s jednim političarem, pa da pored njih prođe samo onako, kao slučajno, a laknulo mu je kad se taj „slučajni“ susret i dogodio.