MARIJA MEKUŠANSKA GAZELA

MARIJA MEKUŠANSKA GAZELA
Napisao Rudolf Juca Starić

A kada je Marija krenula preko Korane sigurno i graciozno i onaj najzagriženiji i najnezainteresantniji među nama, dugonogi Krešo, prekinuo bi pecanje. Svi bi nešto mrmljali, dobacivali jedan drugome, šaputali i gledali. Kapci na očima ni da trepnu. Svaki od nas svojatao je umislima ali nikad glasno. Jednog jutra Marija krene tko zna zbog čeg malo ukrivo. Vrag bi znao zašto. Kada je prešla više od polovice Korane osjeti da kreće pogrešnim pravcem. Zastane bezizgledno kao da je upala u stupicu. Okreće se čas lijevo, zatim desno, vrati se korak unatrag, vrti se u krugu, ne zna kuda će. Cupka nogama na mjestu, pipa, ispituje nepoznato pješčano dno tabanima. Muka se pojavi, izražava na njenom licu. Spusti, nakosi malo glavu, a prenatrpana košara opasno se zanjiše. Past će u vodu. Podigne oprezno jednu a zatim drugu nogu a ono propada sve dublje i dublje. Već je lijevom zagazila do koljena. Digne Marija suknju iznad koljena a predivne, stasite i vitke butine pojave se pred našim očima. Aha, un, joj, ah otmu se i izlete uzvici, uzdasi iz naših usta. Cerekamo se, smijemo vragoljanski, hihoćemo. Da joj pomognemo - da, treba joj pomoći doda Emil glasnije. Može. Pomoći ćemo joj – odvrati Marijan nekako lukavo. Krene nas hrpa. Zagacamo u vodu. - Stoj vikne Marijan i raširi ruke zaustavljajući nas, a mi se prosto objesili na njegova ramena i zırkamo ispod, iznad, njegovih ruku. Što je to smislio opet? Razmišljam u sebi. Ravno, idite ravno - vikne Marijan svojim snažnim i ozbiljnim glasom. Ne više ravno, malo desno - a Marija krene. Vidi joj se zahvalnost na licu, očima. Olakšanje u prsima. Sada naprijed, a sada opet lijevo, pa opet ravno nastavi on. A mi skakućemo po obali kao žapci i ponavljamo na glas što Marijan govori. Da li je čula ozbiljan Marijanov bariton u onoj dreki, ne sjećam se više, ali poslije niz bezuspješnih pokušaja zastane, i poslije kraćeg dvoumljenja odluči se, krene pravo prema nama na obalu. Pređe joj voda preko koljena, penje se, vlaži vitke stasite butine bijele poput sira, a ona sve dublje gazi u vodenu jarugu. Diže Marija suknju sve više da je ne smoči i konačno, odluči se. Podigne je iznad butina i bokova. Pupak joj se vidi. Kao snijeg bijeli bokovi i trbuh poput ovećeg ispupčenog tanjura i neke crne li smeđe maljave dlake u obliku trokuta pojave se razotkrivene na spoju gdje noge prelaze u kukove. Zurimo, zastanemo i promatramo začudeno bez riječi. Prestane dreka u trenu, utihne, proguta je zrak. Dah nam stane. Mnogi od nas fakina, vidjel smo prvi puta nagu ženu iznad koljena. Stojimo kao ukopani na pješčanoj obali i buljimo. Uz veliku muku izvuče se Marija iz vodene jaruge. Sva crvena i ljutita, srdita u licu krene pravo na nas čopor djece. Kako je izlazila prema plićaku, voda joj se spusti do koljena, pa uskoro do gležnja. Suknju spušta sve niže poput zastora u kazalištu. Nestane pupak, bokovi, smeđo-crne maljave dlake, butine, koljena. Izađe iz vode na obalu. Sikće poput zmije, gleda u nas, fakini jedni gradski. I krene bujica pogrdnih riječi iz njenih usta. Razgoropadila se, a ljutite oči šibaju po nama. Udarit će nas. Kaj vas nije stid. Balavci, slinavci, šmrkljivci, fačuki, prcknedli, bezobraznici. Krene prema Marijanu a on bjež uz strmu obalu. Rasprši se, razleti družba, razmilili po obali u trenu. A ja niti makac, stojim i blejim poput teleta, ovce. Dojuri do mene, pogleda me oštro, uhvati za ruku, maše onom drugom desnom ispred lica i reče: Zapamtit ćes to. Misliš da te nisam prepoznala. Sve ću reći tvojoj mami, kak nas špihate. Fakin jedan, tko bi mislil, tak mal, a već tolko pokvaren. Šuft jedan gradski. Kaj te tak mama uči i oni u školi, ha, digne ruku da me pljusne. Prestraših se. Odsjekle mi se noge od straha, ukorijenile se u pijesak, ali u strahu čovjek se uvijek nekako snađe. Čujte gospa Marija, a ja bum rekal mami kako vi u mlijeko Koranu sipate. Zastane zamahnuta ruka u zraku ispred mojeg obraza a njezino lice još više pocrveni, kipi od bijesa. Iz zjenica poput strijela odapinje ljutinu. Odgurne me, pogleda posrpdno i odvrati:
- Svi ste vi isti gradska gospoda, pokvarenjaci, običnja konjska govna. Okreće se, obuče cipele, popravi rukama haljinu, stavi ogromnu tešku košaru na glavu i poput gazele njišući lagano bokovima odleprša, penjući se strmom obalom prema gradu.

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.