Napisao Ivica Sečen
Povijest pišu veliki vojskovođe i mudri državnici, lijepe žene i njihovi obožavatelji, prevareni muževi i nesretni pjesnici, priznati glazbenici i istaknuti gradonačelnici, zapravo svatko tko je uspio u sjećanja ljudi i na papiru ostaviti trag svoga stopala. A što je s malim ljudima, običnim smrtnicima, antipodima onih koje tako volimo spominjati? Nema ih nigdje, često čak ni na grobljima. Zato sada pred vas, dragi čitaoče suvremenog medija zvanog internet, podastirem storiju o gardistima iz vremena davnog.
Od onog dana 13. srpnja 1579. (dana u kojem slavimo sv. Magdalenu – u ovogodišnjem katoličkom kalendaru stoji: Majka Božja Bistrička), pa narednih 186 godina, život u gradu omeđen je odlukama vojnog zapovjednika. Sve je podređeno obrani: i vojnik, i obrtnik, i udata žena i mlada djevojka, majstor i kalfa, djed i unuk, božji čovjek i bogohulnik, poštenjačina i sitan tat. I onda krajem godine Gospodnje 1763. mjeseca prosinca, odlukom brižne carice Marije Terezije (ono što vicevi o njoj govore navodno nije istinito) Karlovac dobiva svoju prvu civilnu vladu, još ne u potpunosti samostalnu, ali ipak civilnu. Time je dobivena mogućnost, ali i obaveza, da i građani aktivno sudjeluju u očuvanju reda i mira unutar zidina (i šančeva), ali i izvan tog prostora.
I stvarno. Četa je osnovana i potpuno ozakonjena prvim gradskim statutom iz godine 1778. i dobivenom poveljom slobodnog i kraljevskog grada od 8. listopada 1781. Pripadnike te postrojbe u dokumentima nalazimo zapisane kao: hajduci, trabanti, stražari, momci, a kao pripadnici garde su i – gardisti. Kapetani i njihovi momci dobili su raznolike zadatke, i ne uvijek ugodne i lagane.
Udova Barbara posvadila se, bogme i za kose povukla, susjedu Francisku Kovačevu, a uredovati je morao brkatim stražar novoosnovane garde. A tek kako mu je bilo kad je trebao uredovati u slučaju građanina Adama P. koji se potukao s tek prispjelim pripadnicima Persichischen trupe jer su neprimjerenim pogledima mjerkali njegovu Anicu. Što reći o stražaru Petru kad je – temeljem potjernice – privodio dezertera i zatvorskog bjegunca Izidora Herbaczeha. Niti odabranim gradskim stražarima nije, sigurno, bilo lako "prahom i olovom" na stratištu (uz rijeku Koranu – prostor danas između srušenog hotela i Foginovog) života lišiti razbojnika koji je opljačkao kočiju na Lujzijani. Da li mu je to bio jedini grijeh – za posumljati je.
Imali su gardisti – stražari i drugih, recimo tako - egzistencionalnih problema.
Ivan Kalčić (Castelanus) traži od Poglavarstva da mu se odredi opseg posla jer je opterećen svim i svačim. Anton Košavić, bubnjar, traži da mu se isplate zaostale plaće (nešto jako suvremeno). I dok jedan traži rasterećenje, drugi – radi se o čuvaru gradskih vratiju – moli veća ovlaštenja u obavljanju ovog odgovornog posla.
Čuvali su pripadnici građanske garde i zemljane bedeme sprečavajući djecu da se po njima igraju, gasili su česte požare, obilazili gostionice i svratišta u večernjim satima smirujući raspoložene goste. Temeljem potjernice, koja je stigla u Magistrat, trebao je stražar uočiti da li se među gostima nalazi i "... muška osoba, oči i kosa crna, obučen kao što se nose poljski Židovi, na nogama čizme ...". ili " ... katolik, neoženjen, srednjeg stasa, crne kose, kratko podšišan, lice izborano od ospica, govori mađarski, njemački i slavenski", ili ... traži se muž koji je napustio svoju ženu Elizabetu. Ali je zato, kažem samo možda, moglo biti oku ugodno sprovoditi "posrnulu" djevojku u njeno mjesto prebivanja. Vjerujte – i najmoralnijeg Bog u odsutnom trenutku može napustiti. Ne treba čovjeka, zbog toga, odmah staviti na galge.
Ovo sve opisano, i još mnogo toga neizrečenog, i nije bilo tako strašno, ali da je gradu zaprijetila stvarna opasnost bilo bi bogme stani – pani. Pamti se, a i zapisano je, da su Francuzi – a bili su u gradu od 28.11.1809. do 20.08.1813. - podigli gardu i poslali je prema Cetingradu (naravno pješice) da pomogne od Turaka napadnutoj postrojbi. I dok jedni kažu da se Karlovčani tamo istakli hrabrošću, drugi tvrde da do Cetingrada nisu niti stigli jer ih je na putu susreo glas da su Turci već potučeni.
Sam grad nije mogao "podići" potreban kadar, mobilizirati potrebit broj ljudi (naročito u kriznim situacijama). Ali je zato tu bila okolica grada (djece u ta zlatna vremena nije nedostajalo) te su stražari, momci, trabanti, gardisti, hajduci dolazili sa Dubovca, Gaze, Jelse, Zadobarja, Hrnetića, Brodarca, Novaka, Pokupja, Orlice (Orlovca), Husja, Kobilića i Mekušja.
Imala je Garda svoj statut, svoju glazbu, svoj barjak, bijeli barjak (iz godine 1840.) na kojem je – s jedne strane bio grb grada i hrvatski tekst: "Ljubav domovini", s druge strane grb kralja Ferdinanda i nad njime opet hrvatski tekst: "Vjernost kralju".
Karlovačka građanska garda ukinuta je godine 1851. Ali njen bijeli barjak (koji nije sačuvan) postat će poveznica s vremenom našim, vremenom ponosnim.
Godina je 1992. dana 28. lipnja, obilježava se prva godišnjica formiranja 110. brigade ZNG-a – HV-a. Pred svečanim postrojem donesen je barjak 1. bojne 110. brigade, od bijele svile je. Na jednoj strani je grb grada, a iznad tekst: "Ljubav domovini", ispod grba: "Vjera u Boga i hrvatska sloga", s druge strane grb RH uokviren krunicom i tekstovi: "1/110 ZNG RH" i "1840. - 1991."
Godine 1996. - odlukom Gradskog vijeća - ponovno je ustrojena Karlovačka građanska garda kao protokolarna, počasna, uniformirana i naoružana postrojba grada Karlovca. Na njenom barjaku, od bijele svile, na jednoj strani je grb grada Karlovca i tekst: "Ljubav domovini", a s druge strane slika sv. Josipa (zaštitnika grada) i tekst: "Karlovačka građanska garda". Barjak je izvezla č.s. Amalija, a blagoslovio ga biskup Josip Mrzljak 15. lipnja 2003.
Na kraju tiskane povjesnice, izdate 2008., stoji o novovjekoj Gardi zapisano:
"Koliko je Garda opravdala uloženi trud i sredstva, pokazat će vrijeme. Sigurno je jedno: bez ljudi koji vole ovaj grad – bilo da su članovi Garde, sponzori, članovi Magistrata ili samo građani promatrači – Garda ne bi bila ustrojena i ne bi mogla opstati."