Napisao: Josip Šut
Godina je 1995. Stanje ni rata ni mira. Sve je kao nekako uhodano a ništa ne „štima“. Radimo, putujemo ali, sve je to onako nedorečeno. Čudno stanje vlada i u školama, na poslu i u društvu i u sportu i pri zabavi. Nešto neulovljivo lebdi u odnosima među ljudima. Svi to vide, osjećaju, znaju i nose se s time. Nit' ti se veseli, niti tuguje, nit bi kupovao niti prodavao. Jedna granata može sve promijeniti. To su vremena kad psiha lako pukne i strmoglavi se. Svi pomalo čekamo nešto za što znamo da je blizu ali nikako nam nije opipljivo.
Zadnjeg dana u travnju sunčano je i na malom imanju u Zadobarju skupilo se staro društvo. Sve sami susjedi i prijatelji. Nas trinaestoro na otvorenom spremamo raznovrstan objed i nazdravljamo dobrim vivodinskim vinom. Natiskali smo se uvečer u zbitom prostoru i zauzeli svaki sobičak male kućice, poslagali se podom te prenoćili. Ujutro smo zadovoljno krenuli u naš Karlovac. Lijepo se družiti i u ovakva vremena. To daje snagu i razlog za živjeti normalno.
..Iznenada u 16 sati prvog svibanjskog dana podmuklo na grad tresnuše granate.Razni kalibri, razorne detonacije, različita odredišta. Trajalo je dugo u noć. I opet se uvuče stari nemir, opet vidiš da ne živiš u miru i tad shvatiš što je uzrok ovom čudnom stanju kojeg već godinama svi nose na licu. Krene zabrinutost za najbliže, za one s kojima si još tog jutra bio. Nije li se što dogodilo Mišku i Seniji? Stan Jurčevićevih nekako je najizloženiji napadima. Neš i Vlasta žive na najvišem katu i laka su meta. Jesu li Irena i Držislav stigli do Belaja? Dobro, braća Ante i Štef znaju se čuvati, uvjeren sam, a mamu smo pospremili u Ozalj na sigurno. Nekako mi bude lakše što ne moram sada misliti na svog oca. Uvijek bi stigao do podruma i vlažnog skloništa „Kikove“zgrade uz Kupu. I uvijek bi teško proživljavao mir poslije granatiranja. Glavna mu je briga bila jesu li mu trojica sinova tamo gdje trebaju biti. Često nas je pitao dokle će takvo stanje potrajati. A što smo mu mogli reći već da se strpi još malo. Eto, ima pola godine kako ga više nema i stoga nisam zabrinut kako mu je sada. Nitko me ne može uvjeriti da je samo umro. Ne, njega je ubio rat, siguran sam. Sa 66 se još ne putuje na nebo – pogotovo ne putuješ ako si zdrav. Koliko li je samo ljudi tako otišlo? I oni se mogu brojati u ratne žrtve.
Tri dana trajala je uzbuna a onda se 3.svibnja u 20 sati oglasi prestanak. Lakše smo te dane podnosili jer je „Bljesak“vratio i Jasenovac i Okučane i svima olakšao dane. Moralo se pokrenuti, konačno moralo.
Ni u takve dane, sumorne, otežale od čekanja, život ne zamire.
U lipnju sam u ozaljskoj crkvi Svetog Vida rado kumovao starim prijateljima na vjenčanju. Željko, drug iz postrojbe, odlučio je konačno reći da svojoj dugogodišnjoj pratiteljici. Radost je sjala i na licu župnika Jakovčića. Nije to sve; još me krajem lipnja razveselila i mala Ksenija. Došlo vrijeme krizmanja. Ovaj puta veselo je u Draganiću. Ma, ništa življenje ne može zaustaviti, ništa nije jače.
I topli srpanj polako završava. Zadnjeg dana u mjesecu iz Koprivnice stigli prijatelji, prodao sam im stari auto u bescjenje, pozdravismo se i odoh u „Oluju“.
…Prelazimo drvenom skelom Koranu i evo nas u Zastinji, jedinom naselju s one strane vode pod našom kontrolom. Povremeno u vodu padaju projektili i podižu teške kapljice koje nas zalijevaju. Predvečer je i sama prazna skela oštećena. A kako mi je bilo? Valjda kao i ogromnoj većini oko mene. Gledaš znana i neznana lica, vidiš strepnju, ravnodušnost, neizrečena pitanja.. Netko je tih, netko preglasan, jedan je miran, drugi nervozan. Je li nam svima ista misao u glavi? Svi smo mi stigli ili s polja il'iz sela, ili iz tvornica ili nekog posla. Nema tu onih kojima je vojnički poziv zanat. Pred nas staje neki žuti mršavi čovjek i predstavi se kao zapovjednik. Govorio je odmjereno, poluglasno i konkretno pojasnio zadatke. Svima nam je svojim nastupom unio mir i tako potrebnu sigurnost. Stojimo, čučimo, sjedimo ili ležimo skriveni iza zaklona tu noć. Šutke popravljamo opremu, potiho razgovaramo i pušimo. Vidim po sebi, čujem od drugih; uznemireni smo. Napokon! Ono što nas je godinama tištilo, stiglo je. Ovo je to! Ovih će se dana odlučiti sudbina naše zemlje. I mi ćemo u tome pomoći. Kraj je čekanju i neizvjesnosti. Ne znamo što donosi jutro, ali svima je lakše. Zbacili smo teret jer znamo da je odluka pala.
Ujutro napredujemo put „Šanca“. Tvrdo je i opasno.To je odlična točka za nadgledanje cijeloga grada. I u II.svjetskom ratu su to znali. Betonsko uporište odolijeva i zrakoplovima. Skoro neizreciv je osjećaj kad „mig“ preleti iznad a ne prosipa ništa po tebi. Sve ove godine sklanjali smo se na sigurno jer mi svojih zrakoplova nismo vidjeli, a ovo danas je prava radost. I ne moraš se sklanjati! Pratimo vijesti s drugih ratišta i radujemo se pravoj i potpunoj slobodi.Cijeli dan je pogibeljan. Vraćamo se. Noću čujemo brujanje kamiona s druge strane. Dovoze li pojačanja?
Ponekad padne teži kalibar, po krovovima se rasipa crijep razlupan strojnicom, strese se čvrsto podzemno sklonište pokriveno bukovim i hrastovim željezničkim pragovima.
..Drugo jutro polazimo oprezno naprijed. Opskrba je besprijekorna. Ispred mene ide ogromni prijatelj Miha. Ima u njemu barem 155 kg masne vage! Gleda me i govori: „Samo se ti drži iza mene i ništa te ne može dohvatiti.“ Smijemo se tome poluledenim osmjesima. Približavamo se „Šancu“širokim očima.
Moglo se vidjeti kako je nebom poletjelo veliko kolektivno olakšanje kad smo protivničke položaje zatekli prazne.
Mislim da smo svi i željeli da tako bude. Veselje se brzo pronijelo skroz do zadnjeg čovjeka. Gotovo je!
… Krećemo put Petrove Gore. Razmještamo se u nekom zaselku. Uskoro se smijemo prijatelju Vladi koji je sat vremena izdržao iskušenje da ne proba sadržaj otkrivene pletenke. Na kraju poručuje:“Žrtvovaću se za vas prvi, pa ako je zatrovano, spašavajte me“. Netom koju minutu poslije, svi smo okusili prvoklasnu domaću šljivovicu. Svaka čast neznanom domaćinu - zna svoj posao.
Zemljano dvorište ostaje mi u sjećanju poradi plodova oraha što su razasuto ležali. S posebnim sam zadovoljstvom drobio ljuske i sladio se njima radujući im se više nego pravom objedu.
.. Nekoliko noći bilo je jezivo. Ne zbog hladnoće, već je lišće kukuruza šuštalo, šuma je na desetak metara, rasvjete nema i ne smije biti. Čuje se lom granja i lišća. To ostavljene svinje i goveda nagonski lutaju svojim imanjem.Tako ti govori razum ali noć sugerira drukčije. Nisi siguran, moglo bi biti i ono najgore. Danju smo već sve dobro organizirali i prispodobili tako da se osjećamo bolje i da lakše izdržavamo duge mrkle noći.
.. Jedno jutro oko četiri sata oprezno je valjalo istražiti okolnu šumu. Svega bi moglo biti u njoj. Ideš i misliš ima li nečeg stranog, ima li nekog iza drveta, na njemu, nećeš li nagaziti ili zapeti za nešto eksplozivno.. Gledaš prijatelja lijevo, gledaš prijatelja desno. I oni su oprezni. Hvala Bogu, sve je u redu – ničeg i nikoga nema.
Tako se smjenjuju dani, tako noći teku. Nazočimo bijedi, sirotinji i nesreći tisućama Muslimana negdje iza Krstinje. Kakvu li oni Golgotu prolaze? Mislimo da nam je bilo lakše jer podijeljeni smo samo u dva suprotna tabora, i zna se tko protiv koga. A znadu li oni?
I evo! Lijepo grije Sunce. Danas je 23.kolovoz 1995.godine. U Karlovcu eksplozije! Eksplozije na svakom koraku, eksplozije radosti! Svečani mimohod. Prolazimo polako gradom a oko nas, ispred, iza i iznad na tisuće i tisuće ozarenih očiju, glasnog smijeha, neprekidnog pljeska. Svako malo zatrči se netko, dobaci nam jelo, piće, šešir, cvijet i pozdrav. Prepoznajem lica, ne znam prepoznaju li oni mene. Nisam siguran koliko smo se promijenili u tih mjesec dana. Uspijevam vidjeti svoju najdražu i doznati da su braća u redu, da smo svi na broju. Lakše mi je i nosi me iskreni zanos ljudi poredanih uzduž ulica grada, moga zauvijek slobodnog grada.