Napisala Biserka Fabac
Kupališta na Korani (bez Foginovog)
Godine 1873., dok je većina Karlovčana živjela u tvrđavi opasanoj bedemima, u rijetkim zidanim privatnim i vojničkim kućama na dva kata, hodala pijeskom nasipanim ulicama, ljeti gutala prašinu, a ujesen i zimi gazila po blatu i vodi, bez prave kanalizacije, na temelju odluke vojnog zapovjedništva u Zagrebu sklopljen je ugovor između građevnog ravnateljstva u Karlovcu i općine Švarča, da se udovolji vojnim propisima i na obali ljekovite Korane uredi vojno kupalište, tzv. Garnisonsschwimmschule. U navedenu svrhu švaračka općina je zemljište zvano „Rihel“, nekadašnji „Richtplatz“, mjesto gdje su se „vješali najveći zločinci“ udaljeno pet stotina koračaja iznad turbinskog mlina, besplatno dala vojnom eraru.(1)
Vojno kupalište uređeno je 1874. godine, tako da su u dno rijeke Korane zabijeni drveni piloti na kojima je sagrađena baraka s petnaestak uskih kabina, uređen bazen za neplivače 7 m dug, 3 m širok i 0,8 m dubok, „budući da je voda tik pod obalom 4 – 6 m duboka“.
Napravljena je drvena splav veličine 35 X 16 m i kolibica za stražu i blagajnu. Sve bi se to postavljalo u svibnju, a u rujnu „ako bi uopće bila topla jesen razmetalo“ u strahu od poplave i spremalo u vojno skladište na Zrinskom trgu.
Osim vojske, kupalište su koristili građani, profesori i učenici Kraljevske velike realne gimnazije. Na ovoj plivaonici učio se plivati tko je htio i želio jer je pristojba bila neznatna.
Karlovčani bi se kupali odvojeno, rano ujutro dame od 8 – 11 h, a gospoda popodne od 15 – 19 h. Izbjegavale su se velike vrućine koje bi mogle naškoditi zdravlju. Na rijeku Koranu dolazili su vjerujući u njezinu ljekovitost.
„Lučbenu sadržinu“ rijeke ispitali su 1870. godine veleučeni dr. medicine Josip Matković (pukovnijski liječnik) i profesor Emanuel Kregež i ustanovili da u rijeci ima joda i željeza, zato je Korana postepeno postala „obljubljena kupelj ne samo Karlovčana nego i stranaca, naročito trgovačkih putnika. „I najdalji Banijanci „kuplju se izključivo na Korani“, jer donedavna karlovačka hraniteljica Kupa nije bila prikladna za kupanje, „nečista je, nekoji tvrde da bi ogrozničavio tko bi se u njoj mnogo kupao, s toga ne imade na Kupi nikakovih kabinah“.(2)
Uopće, tadašnje zdravstvene okolnosti Karlovca za njegovih 5175 duša (bez Banije i Rakovca) bile su povoljne. Od epidemijskih bolesti bilo je kao svagdje drugdje šarlaha, kasnije oko 1883. godine difterije, a 1886. dobraca i hripavca. Baš te 1873., kad je donesena odluka da se uredi kupalište na Korani, „okolo je morila kolera piše izvjesni M. M. u „Svjetlu“ 1890., no „nije se dogodio ni jedan slučaj, na temelju vrlo pouzdanih podatakah od preko 50 godinah da je netko od kolere umro u Karlovcu.“
Osim na „vojničkoj plivaonici“ Karlovčani su se kupali kod slapa, pod vedrim nebom, ispod mlina na čigre čiji je vlasnik bio počasni građanin grada Karlovca Guido Vitez Pongratz i suvlasnik i građanin grada Valentin Bleiweiss. Gradsko poglavarstvo u više je navrata zabranilo kupanje na ovom mjestu, ali je „šire obćinstvo izneslo pritužbu protiv toj odluci, jer su naši ljudi naučeni ondje se kupati odkada postoji mlin“.
„Uz povoljne uslove“ moglo se kupati i na privatnom kupalištu pri vili Wagner, ispod nadvožnjaka brze ceste na Rakovcu.(3)
Veće od vojnog, bilo je kupalište ispod „Rakova vrta“ – Krebsgartena – tzv. gostionice u Dejakovu voćnjaku, a nalazilo se niže od koranskog slapa, a uzvodno od „prevoza“.
Prevoz je bio najkraći put za prelazak rijeke čamcem, kojim su seljanke iz Mekušja hitale na stari Jelačić plac, ali i „omiljeno besplatno kupalište obitelji i djece s Drvenog placa“.
Kupalište ispod „Rakova vrta“ bilo je u vlasništvu veletrgovca Franje Dejaka st. i ribiča, veslača i sportaša Josipa Vraničara, koji je ovdje davao poduke u plivanju. Plivaonica je bila uređena „sasma prema današnjem zahtjevu, vlasnik je uložio znatnu količinu novca, a krasni spol se mogao kupati u zatvorenim kabinama.“ (4)
„Na vodi su bile postavljene drvene grede, povezane i učvršćene čeličnom užadi, a za njih su bile pričvršćene kabine i bazen. I to se kupalište ujesen raspremalo, a materijal sklanjao u baraku na obali.
Kupače je iz grada dovozio omnibus s konjskom zapregom. Polazna stanica bila je kod Velike kavane, a ondje je stajala i velika ploča na kojoj je Dejak svakodnevno kredom ispisivao temperaturu zraka i rijeke Korane. (5)
Gosti Dejakove gostionice a i mnogi građani tužili su se na poduzetnika Kralla, vlasnika posjeda kraj menaže domobranskih časnika, koji je iz rijeke vadio pijesak i izvažao ga iznad kabina sa „šesterih kolih pod koje je podjarmljeno šest pari volova“ i tako mutio vodu na kupalištu. Osim toga bila je u blizini kupališta „živodernica“ u koju je noću kolima dovozio otpad gradskih zahoda, praznio ispod Dejakovog kupališta, i tako ne samo zagađivao rijeku nego i zrak.
Na silne pritužbe reagiralo je Gradsko poglavarstvo koje je prepoznalo vrijednost Dejakove ideje i izdalo oglas „s obzira na ćudorednost i sigurnost života i zdravlja“, da je zabranjeno:
1)tjerati marvu u Koranu ispod turbinskog mlina do Deakova kupališta (rakove bašte), kao što i kopati i onud i voziti piesak
2)radi velike opasnosti zabranjeno je kupati se na viru ispod Deakove kupaonice, kao što je kolci označeno
3)kupaoci koji u Deakovo kupalište idu nesmiju se voziti kroz Deakov voćnjak, nego samo kolnim putem prieko livade
4)kupaoci imadu biti obučeni tako da se ćudorednost nevriedja
Prekršitelji ove naredbe kaznit će se globom od 1 for. do 100 for odnosno zatvorom od 6 satih do 14 danah.(6)
U ljeti 1886. g. na inicijativu „vrle sugrađanke“ Terezije Reiner i još nekoliko prijatelja našeg grada, u Karlovcu je „prvom među gradovima“, osnovano Društvo za poljepšavanje grada, kojem je trebala biti lijepa i plemenita zadaća da namakne sredstva „kako bi se naš i onako od naravi milovani grad vanjštinom ukrasio“. Općina je u tu svrhu odlučila dati 500 for godišnje, troškovi bi se pokrivali članarinom, a podupirući članovi postali su mnogi dobro stojeći građani ali i časnici karlovačke posade.
Unatoč tome što je vlasnik kupališta uložio mnogo truda, nabavio novih kabina i uredio bazen i zbog toga, što je u grad pristizalo mnogo stranaca kojima su njihovi liječnici preporučili koransku vodu, a i sam zagrebački zapovjednik preuzvišeni g. Reichler hvalio kupalište i rijeku Koranu, Društvo za poljepšavanje grada Karlovca 18. prosinca 1894. donijelo je zaključak o nabavi posjeda „Rakove bašće“ za gradnju novog modernijeg kupališta na Korani.
Na svojoj glavnoj skupštini 17. veljače 1895. Društvo je pod predsjedanjem predsjednika majora Nikole Strmca donijelo odluku da se na Korani sagradi kupalište „prema zdravstvenim potrebama i u duhu današnjeg vremena za koje je „u ovdješnji proračun uvršteno 20.000 for“ i obratilo se predstavkom na slavno gradsko poglavarstvo i zastupstvo. (7) „Svjetlo“, 24. veljače 1895.)
Devetog svibnja 1895. potpisan je kupoprodajni ugovor između općine grada Karlovca i gg. Dejaka i Vraničara posjednika dosadašnjeg kupališta na Korani. „Grad je dao za tako zvanu „Račju bašću“ 7000 for. Gradnja će se povjeriti zagrebačkim poduzetnicima gg. Pilaru i Maliju, a gradnju će nadzirati poznati strukovnjak u vodogradjevinah g. Dragutin pl. Pisačić, kraljevski nadmjernik“. (8)
Iste godine bila je sastavljena osnova budućeg gradskog kupališta na Korani: „U bitnosti biti će dva bazena za gospoje i muškarce, a uz svaki bazen po osam kabina sa svake strane. Uz to biti će podignute dvie sobe za Kneipovo lječilište. Spolovi će biti posve odijeljeni“, a prijedlog komentatora u „Svjetlu“ bio je, da bi trebalo sa svake strane podignuti barem po jednu obiteljsku kabinu, tako da „npr. bolestnu ili slabu suprugu prati u kabinu i pazi njezin suprug“. Veslačima su stavljena na upotrebu dva čamca. (9)
Izgradnja je započeta 1896., pa su do početka ljeta iste godine i na obali izgrađene 52 kabine i dvije sobe za Kneippovo lječilište. U to je vrijeme bilo u modi učenje njemačkog pučkog ljekara Sebastiana Kneippa koji je zagovarao vodene kupke i preporučivao ih i zdravim ljudima. Gradsko zastupstvo poslalo je Dr. Izidora Vinskog u Wörishofen da ondje prouči liječenje vodenim kupkama, pa se u lječilištu pod strogim nadzorom liječnika primjenjivalo grijanje pod „košem“, parno znojenje u „ormarima“, Kneippova umatanja, tuširanja, oblozi i masaže.
Obala Korane obzidana je kamenom u dužini od stotinjak metara, sagrađene su pristupne stepenice do vode i bazena i zaštitna željezna ograda, kasnije vrlo popularna „tenda“. (10)
Iste godine izgrađena je i kupališna restauracija koja uskoro postaje pretijesna.
„Svjetlo“ 11. travnja 1897. piše da se „nova restauracija dograđuje, a za udobnost gostih uredit će se i kugljana“. Nadograđena restauracija bila je krajem mjeseca pod krovom, napravljena je u švicarskom stilu, imala je stan za gostioničara, nuzgredne prostorije, lijepu dvoranu i verandu sa krasnim pogledom na koranski slap, Turanj, Martinšćak i Vinicu.
Takvu novo dograđenu restauraciju uzela je u zakup gdja Marija Nolli koja je stekla vrlo dobar glas već kod proslave 25. godišnjice Prvog hrvatskog pjevačkog društva „Zora“. S vremenom zakupci restauracije su se mijenjali, a svake nedjelje i blagdanom svirala je vojnička glazba.
Dvije godine prije dogradnje restauracije, 1877., u Karlovac je stigao rođeni Zagrepčanin Mr. ph Josip Vrbanić. Došao je u tada već nadaleko poznatu ljekarnu Mr. ph Franje Šesta u današnjoj Ulici G. Ninskog broj 1, uzeo ju u zakup i na temelju kupo – prodajnog ugovora 1894. postao vlasnik ljekarne k „Crnom orlu“. Godinu dana kasnije, nakon učestalog odbijanja Dr. Banjavčića da se prihvati dužnosti gradonačelnika, 25. studenog 1895. za tu funkciju izabran je Josip Vrbanić, i služio gradu sve do 1903. godine.
Imao je sklonost za botaniku, pa je uz rijeku Koranu dao urediti najljepši nasad na teritoriju Karlovca, „botanički vrt“ pun raznovrsnog drveća, grmlja i cvijeća koje je svjetski putnik Vrbanić donosio iz raznih krajeva i zemalja, a s puno mara uredili: nadvrtljar Engelbert Hajek i njegov pomoćnik Stjepan Hrenović.
Hajeku je služba otkazana početkom 1896., na što je uložio molbu da mu se otkaz povuče. Sastavio je plan rada za 1897. godinu („Preliminar“, october 1896.), ali uzalud, molba nije uvažena. Prema istraživanju Ive Otta otišao je raditi u Beč, a još iste 1896. lokalni tisak je javio da je nesretnim slučajem pao sa stabla i preminuo. („Zelenilo u Karlovcu“, Radovinović – Alegro)
Prema pisanju „Glasonoše“ 26. rujna 1909. nasade na velikoj promenadi i pred Lopašićevim spomenikom uredio je Stjepan Hrenović, a „Narodni glas“ 7. srpnja 1910. piše da je „kupališni perivoj lijepo uredjen po gradskom vrtljaru Hrenoviću. Naročito je lijep onaj ukusni rondo pred lječilištem….“
Kraj kupališne zgrade, pod gustom krošnjom raznovrsnog drveća Vrbanić je imao svoj brežuljak s okruglim stolom i klupama, gdje je sjedio, vjerojatno snujući što bi još mogao pribaviti za ovaj raj na zemlji. U travi podno toga bili su kameni kipovi snjeguljice i sedam patuljaka, a nešto podalje kip Genoveve s košutom. Figure su bile načinjene u naravnoj veličini.
Na ulazu u perivoj, kraj današnjeg teniskog igrališta bila je hrvatska trobojnica i na kamenom postolju kip „čuvara parka“ izrađen od terra cottae koju je jedne noći početkom srpnja 1915. g. srušila „pogana i zlobna ruka“ nečija.
Po uzoru na Dresden, Vrbanić je dao urediti drvored crvenih javora na prijelazu od kotarskog suda do šetališta, čije su mlade sadnice jedne noći unakažene rezovima.
Posvetio je svu svoju umnu sposobnost da Karlovac u kojem živi, u kući iznad vlastite ljekarne k „Crnom orlu“, dobije lice modernog grada. Za njegovog načelnikovanja podignut je spomenik Radoslavu Lopašiću, uređena domobranska ulica, sagrađena škola „Dragojle Jarnević“ pripremljeno pripajanje općina Banija i Švarča gradu Karlovcu, gradina Dubovac postala vlasništvo grada i uređeno sajmište. Podupirao je razna domaća društva. „Finim je taktom i čeličnim značajem stekao simpatije u gradu, a to javno uvažavanje iztaklo se u raznim prilikama“, pa je tako mjesna vojnička glazba u travnju 1899. na šetalištu izvela skladbu pod nazivom „Vrbanićeva koračnica“, a građani su odmah nakon njegove smrti (10. svibnja 1906.) kupališnom parku nadjenuli ime „Vrbanićev perivoj“.
Tim biserom grada Karlovca podigao si je spomenik „trajniji od mjedi“.
Karlovački kupališni perivoj služio je i za dobru zabavu. „Glasonoša“ 30. srpnja 1905. javlja da hrvatsko trgovačko društvo „Merkur“, podružnica u Karlovcu, priređuje u kupališnom perivoju veliku pučku svečanost uz sudjelovanje domaće glazbe 96. pješačke pukovnije, pjevačkog zbora „Merkur“ iz Zagreba i vlastitog tamburaškog zbora. „Društvo će nastojati, da upriliči ovu pučku svečanost što ljepše, te su pripreme za nju velike. Uz vatromet, koji će se izvadjati na protivnoj obali Korane, biti će vožnja u razsvietljenim čamcima, te pjevanje i tamburanje u ladjicama, nabacivanje korijandolima i zmijama, i drugih sgodnih šala. Poslie vatrometa bit će ples na posebno udešenom i sagradjenom prostoru. Kupalištni perivoj razsvijetlit će se mnogobrojnim lampionima i okititi trobojkama, a na više mjesta smjestit će se sjenice za slastičare, točenje pića i jestvine. Omnibusi i fijakeri stajat će pred velikom kavanom za prevoz obćinstvu, a daljni razpored oglasit će se plakatima. Čisti prihod namienjen je dobrotvornoj svrsi – zakladi Franje Josipa za podupiranje bolestnih trgovačkih namještenika. Početak točno u 5 sati poslije podne.“
U dvorani kupališne restauracije nastupila je 1907. godine „rodjena Hrvatica, visoko glazbeno naobražena“ i poznata cijeloj Evropi, operna pjevačica Irma Reck uz sudjelovanje orkestra vojničke glazbe, a sedam dana kasnije svirala je glazba 96. pješačke pukovnije baruna Cattinelli –ja, onoga što se hvalio da je zasadio drvored u glavnom gradskom šetalištu i nažalost u listopadu 1907. preminuo.(11)
Da bi kupališni perivoj na Korani postao karlovačkim Tuškancem, ili karlovačkim Maksimirom, aktivan gradski zastupnik Edo Štefan je na redovnoj skupštini gradskog zastupstva 16. svibnja 1906. godine predložio: „……da bi se u svrhu podignuća našeg gradskog kupališta izdale prigodom ljetne saisone prigodne brošure i plakati, i da se kupalište u više novina proglasuje, kojim će se upozoriti i stranci na kupalište“. – Gradsko zastupstvo prihvatilo je prijedlog g. Štefana i izabralo „poseban odbor koji će se brinuti oko podignuća i uredjenja gradskog kupališta.“ U taj odbor izabrani su gg. zastupnici: Dr. Gustav Kornitzer, Ivan Kovačić, Gustav Modrušan, Dr. Vatroslav Reiner i sam predlagatelj Edo Štefan.
Gradsko zastupstvo je na prijedlog bolničko – uboškog odbora jednoglasnim zaključkom dozvolilo „nabavu 56 mužkih plivaćih gaća i 30 ženskih plivaćih haljina“ za gradsko kupalište. (12)
Na čelo grada u svibnju 1906., odmah nakon Vrbanićeve smrti, dolazi Dr, Ivan Banjavčić i nastavlja raditi na nizu započetih i novih projekata.
Njegovom zamisli i zaslugom 1. kolovoza 1907. godine u „Vrbanićevom perivoju“ uređeno je i otvoreno „skroz moderno Elektro – hydro – therapeutičko lječilište“ pod rukovodstvom posebnog liječnika i vrsnih poljevača, koje odgovara svim zahtjevima fizikalne terapije. (13)
Vjerojatno je i nova analiza svježe i bistre Korane koju je još 1898. obavio dr. Fran Bošnjaković i ustanovio da ona sadrži trinaest spojeva i dva elementa klor i jod, koji pogoduju zdravlju, tjerala gradsko zastupstvo na daljnji razvoj lječilišta kojim je poslije novog uređenja rukovodio dr. Blaž Ilijanić, sekundarni liječnik gradske bolnice, proučivši najviđenije slične zavode u monarhiji, pa tako i zavod dr. Winteringa kraj Beča. Lječilište su posjećivali Karlovčani, ljudi izvan Karlovca i mnogo stranaca jer se kupalište reklamiralo i putem turističkog prospekta, a 1. lipnja 1907. na gradskom kupalištu uveden je i telefon.
Gradonačelnik Banjavčić nastavio je raditi na proširenju kupališnog perivoja i pregovarati s vlasnicima susjednih parcela o mogućoj nabavi tih posjeda za gradsku općinu.
Prvi kupoprodajni ugovor sklopljen je sa bračnim parom Josipom i Anom Živko (kbr. 4 na Korani) čija se livada prostirala iznad šetališta do kupališne kuglane i njihovog vrta na k. č. 1258 veličine 1015 čhv. (14)
Drugi Banjavčićev prijedlog na istoj sjednici gradskog zastupstva bio je, da gradska općina kupi cijeli posjed od bračnog para Josipa i Ivane German u Gorici, koji se sastojao od kuće broj 5 na Korani, na k. č. 1257 u površini 156 čhv i parcele broj 1256 površine 828 čhv (vrt i stan majora Matasića), što se neposredno tiče gradskog perivoja.
Rekao je, ako ga grad neće kupiti: „Ja sam to već kupio za 12.000 K, hoćete li ga vi, evo vam ga, nećete li – ja sam ga kupio.“ Zastupnici su zaključili da gradska općina kupi Germanov posjed, jer će od sada u gradskom posjedu biti sav onaj komad od Pongračevog mlina pa do Generalske livade, osim kuće i vrta supruga Živko i posjeda poduzetnika Kralla kraj menaže domobranskih časnika. Odlučeno je da se sa šetališta odstrani paziteljev stan i kuglana, „što je uvelike smetalo estetici.“
Na redovnoj skupštini gradskog zastupstva 19. kolovoza 1907. pod predsjedanjem Dr. Ivana Banjavčića odlučeno je da se odstrani „i ona živodernica kraj kupališta“ i da se radi stambenog pitanja osoblja i gostiju nadogradi kupališna restauracija. Za taj posao prihvaćena je ponuda tvrtke Müller i Lubinski iz Zagreba za cijenu od 30.000 kr. (15)
Uz samu restauraciju, u srpnju 1908. godine završena je izgradnja kupališnog hotela s dvadeset soba „vrlo ukusno uredjenih elegantnim i solidno izradjenim pokućstvom iz I. hrvatske stolarske udruge u Zagrebu. „Cielo kupalište sa svimi sgradami i perivoj jesu električno razsvietljeni“. (16)
Sad već „bivši gradonačelnik Banjavčić uredio je sam jednu sobu na svoj trošak u vrlo elegantnoj i finoj formi“. (17)
Reklamu koranskom kupalištu i lječilištu povećala je brošura dugogodišnjeg ravnatelja gradske pisarne Josipa Absaca: „Grad Karlovac i njegove koranske kupelji“ izdana u Zagrebu 1908., a mogla se dobiti u knjižarama Sagana, Reicha i Fogine.
U brošuri Absac govori o povijesti grada i njegovoj okolici, kupalištu, kupališnom perivoju i donosi opširan opis bolesti kojima pogoduje kupanje u Korani kao što su: bolesti živčanog sustava, bolesti hrbtenjače, klijenuti mišićja, malokrvnosti, reumatizma i mnoge druge.
U srpnju 1908. u lječilište je stigao novi liječnik dr. Herman, koji je dvije godine u Beču bio ravnajući liječnik sličnog zavoda. Njegova nova metoda bilo je liječenje vrućim i suhim zrakom, „koje za čudo tielo do 150 st. C podnesti može, a da ništa drugo nećuti nego ugodnu toplinu.“
Na kupalištu je bilo i rijetkih nemilih događaja. „Malo da se nije utopila“, piše „Glasonoša“ 21. lipnja 1908: „Gdjica Durman, rodjakinja našeg sugradjanina gosp. Severa, kupajuć se u ponedjeljak na gradskom kupalištu na Korani, naišla je na jedno mjesto, gdje je voda jako nagla, te je počela tonuti. Opaziv to g. Vilim pl. Reiner, koji se je baš blizu nahodio, dopliva do gospodjice, da ju uhvati za ruku, ali u tili čas uhvatila je ona njega za šiju, tako da su obojica počela tonuti. Mnogo je prisutnih mirno motrilo, što se to sbiva, ali maknuo se nije nitko; dapače vele, da se je nekoliko njih i smijalo. U taj par dodje g. poručnik Šartner, koji opaziv veliku pogibelj dvoje ljudi, srčano se baci u vodu, te uhvati gospodjicu, da ju privede do blizog čamca, oslobodiv indirektno i prvog spasitelja g. pl. Reinera, koji je skoro svoj junački čin platio životom.“
Ipak, karlovačko kupalište postalo je toliko popularno da se 1913. planirala preinaka gradskog ljetnog lječilišta u zimsko kupalište na Korani. Planove je prekinuo I. svjetski rat, a u radzoblju od 1918. do 1939. kupalište je radilo samo u ljetnoj sezoni. Poslije drugog svjetskog rata, 1950. – ih uklonjeni su bazeni a 1960. – ih sve kabine i zidana zgrada. Godine 1923. u Vrbanićevom perivoju napravljena su teniska igrališta.
Godine 1931. uporabnu dozvolu za novosagrađenu prizemnu zidanu kuću s otvorenom verandom i dvije zidane gospodarske zgrade na k. č. 1240 nedaleko rijeke Korane, na adresi Korana 3 dobio je Adolf Krall, sin Ivana Kralla. Potom slijedi izgradnja visoko zidane uglovnice na k. č. 1263, sa adresom Vrbanićev perivoj br. 1, za koju je uporabnu dozvolu 1935. g. dobio gradski senator Alfons Šibenik. Iste godine uporabnu dozvolu za visoku prizemnicu na k. č. 1260 sa adresom Vrbanićev perivoj br. 3 dobila je Mladjan Ružica. Potom slijedi izgradnja:
a)visoke prizemnice na k. č. 1265 / 2, Vrbanićev perivoj br 4 Terezije i Stjepana Brezarića
b) prizemne stambene vrtne kuće na k. č. 1238 / 1, Vrbanićev perivoj br. 5 Badovinac Marte i Ivana
c)jednokatne stambene zgrade u obliku vile na k. č. 1265 / 1, Vrbanićev perivoj br. 2 Kirasić Štefanije
d)jednokatne zidane stambene zgrade na k. č. 1265 / 3, Vrbanićev perivoj br. 6 Ivke i Rudolfa Pischmaht Gospođa Pischmaht je u Kačićevoj 2 na Baniji imala knjižaru. Likvidirana je odmah nakon rata, zajedno sa suprugom Rudolfom. Razlog je bilo navodno druženje s imućnim bivšim austrougarskim časnikom Karlom, njemačkim špijunom.
Njihova kuća je 1947. podržavljena, popravljena i uređena do 1. svibnja iste godine, na teret partije iz saveznog buđeta i stavljena na raspolaganje Dr. Ivanu Ribaru i ostalim tada „važnim“ stanarima.
Nastavak slijedi ….
Legenda:
1) Rudolf Strohal, „Grad Karlovac opisan i orisan“
2) Izvjesni M. M. u „Svjetlu“, siječanj 1890.
3, 5, 10) brošura „Karlovačka kupališta“, Rosana Mikulić
4) „Svjetlo“, 10. srpnja 1884.
6) „Svjetlo“ 1884.
7) „Svjetlo“ 24. veljače 1895.
8) „Svjetlo“ 12. svibnja 1895.
9) „Svjetlo“ 11. kolovoza 1895.
11) „Glasonoša“ 9. i 16. lipnja 1907.
12) Čl. 38 broj 5354 Zapisnika gradskog zastupstva, 26.travnja 1906.
13) „Glasonoša“ 4. kolovoza 1907.
14) Ul. br. 512. obćine Karlovac, Zapisnik sjednice kombinovanog odbora i gospodarskog 15 / 6 907.).
15)Zapisnik izvanredne skupštine gradskog zastupstva 7. rujna 1907. pod predsjedanjem gradonačelnika Dr. Ivana Banjavčića
16) „Glasonoša“ 31. svibnja 1908. godine.
17) „Glasonoša“ 12. srpnja 1908.