Karlovačke sličice
"Najbolje ljeto"
Piše Darko Lisac
Ovo je najbolje ljeto. Sad znam. Idemo kroz park, pored kina, pored Partizana i košarkaškog, pored poligona i Šmrca, idemo do Džafera. Sumrak se spušta, tamo lijevo namreškani crveni oblaci oko zelenog tornja, tamo desno narančasto nebo spaja se s daljinom. Osjećamo miris sladoleda iz automata, gledamo kako se uvija u kornetu. Svi uzimamo miješano, samo Nina vaniliju.
Ne idemo u Hrvatski, prošla subota je bila zadnja prije pauze. Pod je bio mokar. Alice Cooper - Poison. Skid Row - I remember you. Joan Jett - I love rock'n'roll. To je naš blok. Mašemo kosama. Napali su nas neki veći likovi. Skroz na kraju svega. Sa Švarče, mislim. Čoper me napucao u glavu, bez razloga. Pravio sam se da me nije briga. Boljelo je, ali jebiga.
Nema više Hrvatskog ovog ljeta. Lijevo je skoro već mrak.
Sve je dobro. Dolazi noć. Smijemo se. Miriši na vodu. I vaniliju. Obilazimo grad. Pored Staračkog. Preko Drvenog placa. Na zdencu ližemo sladoled do kraja. Sjetim se Dana piva. Ljeto će biti dugo. Onda će biti Dani piva. Onda ćemo čekati. Jelena ima crvenu majicu na Che Guevaru. Dino bijelu majicu na kojoj piše Dječje odmaralište Selce. Zapamtio sam. Mi ostali smo u traperu, uglavnom. Malo me boli trbuh. Od ljepote. Kraj stare apoteke idemo prema Tijesnoj pa do Putnika. Nema baš poznatih. Unutra je žuto mutno svjetlo. Jak miris piva. Ispred su plastične stolice.
Ulazimo u Radićevu. Stoti put Goran priča kako nas je onaj lik pitao gdje je ulica Stjepana Radića i nismo znali. Stoti put se smijemo. Već je noć. Prva ljetna subota 1991. godine. Ulica je puna. Žamor. Djevojke. Osmijesi. Kod galerije su Banijanci i Tomo Vinković. On je iz Bjelovara. Kao i šahtovi Tomo Vinković. Pozdravljamo se. Rukujemo. Oni idu u Feferon. Mi sjedamo. Gledamo kako teče grad. Maja mi maše. Stipe i Zvonka naslonjeni su na parohiju. Gledaju prema nama. Svađaju se, a ne žele da se vidi. Poslije se grle. I meni se grli.
Robi pita hoćemo do Karasa. Ima vino. Klupe su prazne. Mrak je. Čuju se glasovi i smijeh iz daljine. Vino je odvratno. Nema boljeg. Oči su mi malo mutne. Gledam ih i volim ih. Ne shvaćam kako netko postane nabrijan od alkohola. Ja samo volim cijeli svijet. Pušimo travu. Jedan džoint na nas milijun. Ne osjećam ništa. Ipak, pravim se. Kao i svi. Jelena sjedne kraj mene. Pjeva nešto od Crvene jabuke. Subota je još uvijek u uzlaznoj fazi.
Vraćamo se u Radićevu. Toliko poznatih lica. Toliko nepoznatih lica. Idemo do Feferona. Izlaze neki iz Svetog Save. Viču "Tko to kaže, tko to laže...". Onaj lik iz gimnazijske kantine stane pred njih, viče "ajde, koji će prvi!?". Pogledamo se na trenutak. Namigne mi. Mislim na kasnu jesen. Zamagljene prozore. I hot dog u kantini. Razilaze se. Nema tuče. Grad opet teče. Ljudi se smiju. Nastavljamo dalje. Ne pričamo o ničem lošem. Dogovaramo se za kino. Za nogomet. Stanku nema staraca sutra. Zove nas da dođemo ujutro. Ima novi Psihomodo.
Preko Korza, pored Uniona, pored sata i lepinja, pored Žečea i milicije, stižemo do kifli. Tople su. Slane. Pričamo u ulici. Ležimo na toplom asfaltu. Ovo je najbolje ljeto.
Sutra u 9. Potvrđujemo. Sutra u 9. Kod Stanka. Otvaram staklena vrata. Puštam Jelenu prvu. Radim neki glupi folirantski potez. Smije se i ulazi. Moja su vrata prva. U prizemlju. Dok otključavam vrata ona stane na trećoj stepenici. Kaže:
- Jel tako da neće bit rata?
U kući je tiho. Stari spava. Mama me čeka. Ne može zaspati dok ne dođem. U sobi je mrak. Brat lagano hrče. Otvaram prozor. Sjedam na dasku. Stavljam walkman. Puštam "Sanjati". Gledam zaspalu ulicu. Mislim na Jelenu.