Karlovačke sličice
Ulica, ljetno poslijepodne
Piše Darko Lisac
Kad god zamisliš ulicu u njoj je ljeto, sunčano kasno poslijepodne, sitna prašina na asfaltu. Lijevo su izblijedjela slova reklame za Šavrić i ispod njih Zagi, desno je Gimnazija, a između toga je - ulica.
Ulica koja vodi pored malih starih kućica, dugačkog crvenog nebodera s njenim prozorom, ribarske kuće, benzinske i svega toga. U autu ste, na mjestu suvozača je mama, zamišljena, ali s osmijehom u kutu usana koji govori da je sretna, iza ste ti i još sasvim mali brat koji se igra figuricom Masters of the Universe, a vozi tata, s narančastim kamperskim šeširom.
Vozite jako polako, pored ceste je rijeka, ponegdje pusta obala, ponegdje prepuna kupača, pored ceste su i kuće, zgrade, starci koji puše na klupama ispod gustih zelenih krošnji, djeca koja trče u nekoj svojoj igri, miriše na kremu za sunčanje.
Vozite i ne stajete, sve dok se ne nađete u vašoj ulici. Dvorišta su otvorena, ljudi su nasmijani, dobacuju jedni drugima, dovikuju se, ulica je posipana murvama i zgnječenim višnjama, s Korane se čuje prskanje vode, dječji smijeh i zveckanje pivskih boca. U hladu, netko baca kartu na drveni stol i onda otpija gutljaj gemišta. Ti sjediš na panju ispred kuće, zažmiriš i onda začuješ zvuk kao da se čitav svijet raspuknuo na pola. Onda do tebe dođe i jedva primjetni miris lubenice.
