Prva kuća desno, Šimunićeva 15 opisana je na KAfotki. Slijedi kućni broj 13 koji se nalazi u prolazu između broja 15 i 11. Prolaz je otvoren u 18. st. radi lakšeg ulaska u središte bloka i komunikacije s ulicom Vjekoslava Karasa (danas je taj prolaz zatvoren). Uz prolaz su se nalazile sve do 19. st. „purgerske“ kućice odvojene gasicama. Neke od kuća su stradale u požarima u prvoj polovini 19. st. pa su ostatak stoljeća propadale, a na usitnjenim česticama počelo nekontrolirano graditi. Danas se u središtu bloka nalazi jedina preostala prizemnica, sagrađena u 18. st., s vremenom pregrađivana i adaptirana sa stanovima u prizemlju i tavanu. U kući je živjela obitelj građevinskog poduzetnika i poznatog šahista Miletića (sin Ivica brijač), te obitelj električara Franje Gabrovca (supruga Katica, sin Čedo – poznati glazbenik, kći Branka). Franjo Gabrovec je bio glazbeno vrlo nadaren: ugađao je glasovire, svirao mnoge instrumente i s Ivom Derdom osnovao jazz – band „Zora“ (u orkestru je svirao i njegov sin Čedo). Komponirao je koncertne, zabavne i narodne skladbe, koje je i aranžirao, npr. „Koračnica Karlovcu“. Godine 1999. u kući je živjela obitelj Ivice Pužina. Ne znam da li Pužini još žive ovdje. Dalje slijedi šimunićeva 11, historicistička jednokatnica užim pročeljem okrenuta prema Šimunićevoj, a dužim prema prolazu, gdje je smješten i glavni ulaz u kuću. Pregrađena i preoblikovana potkraj 19. st. Godine 1770. pripadala je stolaru Matiji Kreissu, 1855. Nikoli Brezariću i Anki Sintić iz Mostara. Premda je Nikola Brezarić zadržao kovačku i bravarsku radionicu u dvorišnoj kući, Brezarići 1906. prodaju kuću Petru i Julijani Gjurišević. Godine 1907. 17. X. vlasnik kuće Petar Gjurišević „zamoljava najuljudnije slavno to zastupstvo da bi mu blagoizvolilo isplatiti trećinu svote potrošene za pločnik (u spisima nema odluke o rješenju molbe). (Gradsko zastupstvo je donijelo odluku o obvezi izrade asfaltnog pločnika ispred vlastitih kuća, a iz gradske blagajne, na temelju položenog računa isplaćivana je pripomoć u visini trećine cijene koštanja, B. F.). Petar Gjurišević je bio ugledni učitelj i ravnatelj osnovne dječačke škole, karlovački gradonačelnik od 1926. – 28. Godine 1928. odselio je s tri kćerke u svoju kuću na Baniji. Publicist Stanko Dvoržak napisao je u „Svjetlu“ da je stari učitelj Gjurišević rekao njegovoj majci: „Dijete vam je kao divlja voćka. Treba ga redovito obrezivati da bi od njega postao čovjek! Za to treba imati dobre ruke i dobre škare. Vaše dečke morate stalno štucati da postanu valjani!“ Od 1928. vlasnici kuće su Ivan i Anka Zajc, a 1932. kuću kupuje Uroš Karan, povratnik iz Amerike. U stanu na prvom katu krajem 1990. – ih živjela je njegova druga supruga Ljubica. U prizemlju su živjele obitelji Grepl i Drakulić. Prema nekim podacima u ovoj je kući oko 1911. stanovao karlovački pjesnik Milan Vrbanić sa suprugom Ankom, umro je u Zagrebu 1913. od tuberkuloze. („Svjetlo“ Ivo Ott) Sljedeća kuća, broj 9, je neostilska jednokatnica ugrađena u niz na k. č. 219 oko 1900. godine na mjesto starije barokne kuće izgorjele u požaru 1894. Vlasnici kuća na tom mjestu 1770. bili su krojač Josip Kuzmić i stolar Matija Kreiss, potom 1855. Teodor Vuičić. Godine 1905. vlasnik kuće je trgovac Robert Kohn, a 1926. kuću nasljeđuje kćer Paula, koja se udala za Adalberta Hoppe - a, bankovnog činovnika. Imali su dva sina: Borivoja službenika i Berislava, svojevremeno poznatog tenisača. U svojoj knjizi „Moja povijest Karlovca“ Danko Plevnik piše da su Hoppeovi bili „porijeklom Nijemci. „Došli su iz Gorskog kotara kao željezničari. Bilo ih je petnaest. Jedan od njih, Berislav, živio je u Šimunićevoj 9, sa svojom suprugom Pavicom, šeficom centralne apoteke. Poslije rata montirano politički optuživan (…). Kao tenisač je uz Marijana Oršanića, u desetljećima iza rata, glavni igrač i spiritus movens tenisa.“ U prizemnom stanu 1920. – ih živjela je obitelj učitelja, ravnatelja OŠ „Dragojle Jarnević“ i kipara - amatera Dragutina Laškarina (sinovi Hugo i Emil – trgovac i prvak Jugoslavije u prsnom plivanju. Poslije je tu stanovala obitelj brijača Hrabrića. Kuća na uglu, Šimunićeva 7 – Frankopanska opisana je na KAfotki. Na nasuprotnom uglu je Šimunićeva 5 – Frankopanska, niža jednokatnica, jedna od najstarijih kuća u ulici. Pretpostavlja se da je sagrađena u prvoj polovici 18. st. Početkom 20. st. malogradsku kuću na k. č. 205 kupuje povratnik iz Amerike Josip Vrbetić., koji u njoj drži gostionu. Godine 1931. dobiva gradjevinsku dozvolu za gradnju kućnog kanalskog priključka na gradsku kanalizaciju. U kući je 1914. rođena i proživjela svoj život (do 2004. g.) Josipova kćer, profesorica povijesti, njemačkog jezika i publicistkinja Marija Vrbetić. Njezina „Povijest za I. razred gimnazije“ objavljena je u 11 izdanja i na tri jezika (prvo izdanje 1961.). (To je bila moja knjiga iz povijesti u II. gimnanziji, koju mi je predavala sjajna Dragica Gršić, koju utorkom viđam u Državnom arhivu). Još jedna od njezinih najpoznatijih knjiga je „400 godina karlovačkog školstva“. Također je napisala priloge zborniku „Karlovac 1579. – 1979“: „Karlovačke tiskare“, „Karlovačke knjižare“ itd. Sa Agnezom Szabo objavila je knjigu „Karlovac na razmeđu stoljeća 1880. – 1914. i zamislite , nema je u Vujićevoj enciklopediji tiskanoj 2007! (Biserka Fabac)