Na slici je jednokatnica Šimunićeva 15 s tavanskim stanom, na k. č. 228, plavo obojenog pročelja. Pregradnjom starije barokne kuće između 1840. – 1850. - te dograđena joj je zidana kapija s gospodarskom zgradom u dvorištu. Građena djelomice od hrastovih mosnica, djelomice na kanate, obnovom i pregradnjom dobila je kvalitetne karakteristike bidermajera. Godine 1995. oštećena je direktnim pogotkom projektila, prozori na katu su danas zakucani letvama, a u dijelu kuće još netko živi. Godine 1770. pripadala je Mari Supančić, 1855. Franji Paduani, 1905. Josipi Dizdarević. Od 1907. vlasnica je Marija Pillath, a 1912. kuću nasljeđuje Josip Pillath ( otišao je u Budimpeštu). Godine 1916. kuću kupuju postolar Janko i Rozalija Čavlović. Prema spisu 15298 / 31. u Državnom arhivu kolaudacija adaptacije radova na popravku zgrade izvršena je za Čavlović Janka, a građevinski poduzetnik Ivan Marinello za vlasnika Čavlovića izvodi priključak kućne kanalizacije na gradsku. Za vrijeme NDH u kući je živjela obitelj postolara Šuputa. Bili su ilegalna veza Josipu Krašu, pa su stradali nakon njegove likvidacije 1942. ispred obližnje Frankopanske 3. Navodno su Čavlovići tu ilegalnu vezu dojavili ustaškoj policiji, pa su zbog toga likvidirani 1945. U potkrovlju je još 1999. živjela obitelj Čikara, na prvom katu je živjela obitelj poštanskog službenika Nikole Pavkovića, zatim Sutlići, pa obitelj brijača Tome Morsana, kćer Mirjana i sin Tomislav – preteča današnjih poduzetnika; u nemogućnosti da nađe zaposlenje, kao već diplomirani ekonomist sa prijateljem Ikom Benkom prodavao je povrćena Starom placu. Stanovala je tu i obitelj aranžera izloga Panjuške. „Šnajderica Panuška na starom je izrezbarenom ormaru imala dvije ogromne ružičaste školjke. Ako bismo bili pristojni, smjeli smo ih staviti na uho i osluškivati šum mora, koji je za nas sirotinju bio nedostižan san“( V. Barković – Furač). U prizemlju je živjela obitelj majora Polića. Zapamćena je njihova lijepa kćer Meri koja je plesala balet u kazalištu. Još kao gimnazijalka nastupila je u naslovnoj ulozi „Kopelije“, predstavi baletnog ansambla tadašnjeg profesionalnog karlovačkog kazališta pod vodstvom Otike Fišer. Živjela je tu Ana Kasunić i Ivan Vuksa sa suprugom Pepom. U sobici do njih sama i bijedna završila je glumica Luma Badalićka. U dvorišnom stanu živjela je s majkom naša Karlovčanka, danas poznata operna pjevačica Ivanka Boljkovac. Susjedi su se sjećali Ivanke kako noseći violinu, polako s majkom ide u Glazbenu školu. U kući je bilo stanara kao u manjem neboderu, svaka soba bila je stan, a ako je stan imao dvije sobe bilo je i podstanara. Jedna kuća, puno ljudi i puno sudbina: u prizemlju su stanovali Muževići – za kojeg su sva djeca u ulici znala da ima „srebrnu glavu“ (ratna povreda) ali to nikad nitko nije vidio, i njegova uvažena gospa zvana „Crna“ kod koje su žene iz okolice ostavljale neprodano voće – spravak. Podstanara je bilo bezbroj, postava se stalno mijenjala, od prostitutki, sitnih švercera do šegrta. (V. Barković – Furač). Prije preseljenja u Kaštel u kući je stanovala „Crvenkapica“ – Stanislava Lazić r. Šlosel. Navodno nekadašnja nastavnica matematike u Mahičnom (D. Plevnik), bila je od glave do pete obučena u crveno, na crvenom biciklu. Na tržnici se obraćala ljudima sa „daj kunu“. Ponekad bi bila neugodna i kreštavim glasom davala na znanje da ste joj dali premalo novca. Iz meni nepoznatog razloga odjednom je promijenila boju odjeće i bicikla u zeleno. Zeleno odjevena žena na zelenom biciklu više nije među nama. (izvor „Svjetlo“ 1999. Ivo Ott) (Biserka Fabac)